Moja sjećanja na Slavoniju već su pomalo izblijedila. To nije ništa čudno s obzirom na to da sam ju zadnji put posjetio kada sam imao 4 godine. Iako su rijetki, neki prizori su ipak ostali dovoljno duboko urezani u sjećanje. Sjećam se ljeta, suncom okupanih ravnih polja i vožnje s kumovima u njihove rodne Feričance i Orahovicu. Sjećam se i beskonačno ravne ulice omeđene kapijama i kućama, lipe i klupice, bunara usred dvorišta, malog travnjaka i ligeštula u kojem sam se kao sretno prase zavaljao. Sjećam se i malih krumpira koje je kumina mama ranom zorom iskopala iz vrta i za ručak ispekla u peći na drva. Eh, kako su bili slatki. Sjećam se i svojeg prvog kirvaja, balona, lepinja, bižuterija… Sjećam se i šetnje oko Orahovačkog jezera, jabuka i šljiva iz voćnjaka i susreta s kokošima.
Od tog ljeta 1998. nisam više posjećivao Slavoniju. Kao i većina Hrvata, ljeti smo uvijek išli na more. Školski izleti nepravedno nisu obuhvaćali slavonske ravnice, a posljednjih godina sam na putovanjima i izletima više u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Stara sjećanja na to ljeto već su dobrano izblijedila, a u meni se krajem prošle godine probudila želja da ponovno odem tamo. Planirali smo na proljeće, nije se ostvarilo. Bilo je govora i o ljetu, no ništa konkretno. A onda se ukazala Slavonka!
Ena i ja upoznali smo se prije dvije godine. Uvijek nasmijana, spremna za druženje, dobru klopu i cugu. Vjerojatno ju i sami već znate prateći njene kreacije kako na društvenim mrežama tako i na blogu. Ovaj put je inspirirana Majinim (blog MaxYama) prekrasnim ručkovima i večerama u prirodi, odlučila i sama iskušati svoje organizacijske vještine i prezentirati Slavoniju u najljepšem izdanju. Događaj je smjestila na Ranč Ramarin , smješten na pola puta između Slavonskog Broda i Đakova.
Sweety i ja iskoristili smo ovu priliku i napravili dvodnevni road trip po Slavoniji. Čežnja za osvježavanjem sjećanja na Slavoniju uradila je svoje i mogu reći kako se već dugo nisam toliko radovao nekom izletu. Plan nam je bio u subotu otići u Vukovar pa na putu do Ranča posjetiti Vinkovce i Đakovo, a u nedjelju posjetiti Osijek.
Krenuli smo ranom zorom. Sunce se probijalo kroz maglu, a mi kroz more kamiona na autocesti. Možda bi bilo ljepše da smo išli starom cestom no tada teško da bismo imali vremena za sve što smo isplanirali. Tri sata kasnije stigli smo u Grad Heroj. U Vukovaru nisam bio do sada. Iskreno nisam sretan s onim što sam vidio. Grad koji je pretrpio previše zla i o kojem se priča samo kada oni koji imaju koristi to žele, ni gotovo 30 godina nakon rata ne izgleda bajno. Imam osjećaj da se premalo ulaže, počevši od samih povijesnih mjesta pa sve do općeg izgleda i stanja grada. Grad koji zaslužuje više i u arhitektonskom i u ekonomskom smislu. No to su teme za neke druge članke.
Posjetili smo Ovčaru, groblje, vodotoranj, centar grada. U muzej staru bolnicu nismo uspjeli ući jer (apsurdno) vikendom ne radi. Najljepši trenutak svakako je bio ispijanje pive u odličnom kafiću smještenom uz moćni Dunav. Ima ona izreka da kada staviš prst u more, povezan si sa cijelim svijetom. E pa tako je isto lijepo pomisliti na to da kada si uz Dunav u stvari si povezan s pola Europe, od Njemačke do Crnog mora. Kako god teško bilo, ovaj grad treba pogledati u budućnost, a za to mu trebaju ljudi koji ga se neće sjetiti samo na određene datume.
Nakon Vukovara zaputili smo se prema Vinkovcima. Gradić na Bosutu pripremao se za vjerojatno najveći događaj u godini – Vinkovačke jeseni. Neobično je bilo vidjeti da u subotu u 13 h grad zjapi prazan. Nešto ljudi sjedilo je u kafićima na glavnom trgu. Predivan mali park s fontanom ispred Crkve sv. Euzebija i Poliona poslužio nam je kao mjesto za odmor. No od onog Šortijevog poziva „dođi u Vinkovce“ nema baš puno koristi jer ovaj mali gradić neće vam ponuditi veliku zabavu. Vjerojatno ako želite mirniji stil života, ovo je idealno mjesto za skućit se no mi smo ipak malo nemirnijeg duha pa smo se uputili dalje ka Đakovu.
Vožnja kroz slavonska sela ipak mi je malo promijenila misao s kojom sam došao u ovaj kraj. S obzirom na to kako se govori o potpuno napuštenoj Slavoniji, očekivao sam derutne i stare kuće bez ljudi, mjesta bez budućnosti. No tome ipak nije bilo tako. Činjenica je da većina mladih Slavonaca odlazi u velike gradove i inozemstvo, no zapanjujući je broj obnovljenih kuća. Usudio bih se reći da svaka 3./4. kuća ima novu fasadu. One metalne kapije iz uvoda nisu baš toliko hrđave, a ispod lipa na klupici još uvijek sjede starci i promatraju aute koji jure ravnicama. No da, male djece nema i to je problem.
Đakovačka katedrala isticala se u daljini dok smo se približavali ovom malom gradiću. Već na prvu smo ostali zapanjeni njenim izgledom iako je na toj udaljenosti izgledala poprilično malo u odnosu na njenu stvarnu veličinu. Parkirali smo ponovno u samom centru i nakon par minuta hoda doživjeli smo, u pravom izdanju, ovo Strossmayerovo remek djelo od 7 milijuna komada opeke. Nažalost časna nam je zatvorila vrata ispred nosa pa nismo vidjeli unutrašnjost, no iskoristili smo priliku i ušli u stražnje dvorište i cvjetnjak. Đakovo nije veliko mjesto tako da osim dvije glavne ulice i velikog parka nismo imali pretjerano puno što za razgledati. Ergela s lipicancima je nažalost u to vrijeme bila zatvorena, no tješili smo se da ćemo na Ranču imati priliku družiti se s konjima. Nakon kratke kave zaputili smo se dalje.
Na Ranč smo stigli prema dogovoru točno u 17 sati. Dobar dio ekipe je već bio tamo. Ranč izgleda predivno već na prvi dojam. Ena nas je dočekala kao da smo stigli u njen dom i smjestila nas u naš bungalov. Wow, kakav smještaj! Malena montažna kućica s bračnim krevetom i kupaonom sve je što vam treba za lijepi vikend odmor. A tek mala terasica ukrašena cvijećem s pogledom na jezera i konje. Iako je bilo popodne, već sam zamišljao kako sjedim rano ujutro i uživam u izlasku sunca i tišini. No otom-potom, sada idemo uživati u prezentaciji ranča!
Ranč Ramarin lijepa je obiteljska priča koju je pokrenuo Rein i Anin otac. Djevojke su na kraju stvar preuzele u svoje ruke i s muževima izgradile pravo malo carstvo. Osim restorana, na ranču možete i spavati u krasnim malim bungalovima, ali postoji i opcija kampiranja. A kao i svaki pravi ranč, fokus je najviše na konjima.
Rea je zadužena za brigu oko njih i prekrasno je vidjeti s kolikim žarom i ljubavi to radi. Iako smo odmah imali priliku jahati, samo su Mihaela i Janja to napravile dok smo mi ostali prošetali s Josipom i Anjom po ranču. Vidjeli smo vinariju i upoznali se s par vrsta vina i načinom proizvodnje. Najljepši dio svakako je mala sjenica na brijegu s koje uz piće možete uživati u pogledu na cijeli kompleks.
Nakon razgleda konjske staje i druženja s kozama i zečevima, vrijeme je došlo i za početak naše večere. Za aperitiv je bila poslužena limunada sa šljivovicom. Odlična ideja! Lagani „koktel“ bio je pravo osvježenje i otvorio nam apetit za ono što je uslijedilo. Nakon lijepih uvodnih riječi Ene, Josipa i gospođe iz Turističke zajednice Brodsko-posavske županije, stiglo je predjelo.
Ena je cijeli jelovnik zamislila kao prezentaciju Slavonije, a nit vodilja bili su joj slatki okusi. Namirnice koje su korištene bile su karakteristične baš za ovaj kraj, a odabir vina bio je također sa slatkom notom. Naime, sva poslužena vina proizvod su ekipe s Ranča, a posebna su po tome što je berba obično kasnije nego li je to uobičajeno što rezultira značajno većom slatkoćom, ali i manjom dobivenom količinom.
Za predjelo je bio poslužen domaći kravlji sir s umakom od slane karamele i tostiranim lješnjacima. Vrlo jednostavno, lijepo prezentirano i ukusno, no posebnu pažnju plijenila je Graševina Ramarin koja je bila poslužena uz to. Inače kisela sorta grožđa, karakteristična za moje Zagorje i gemište, ovdje je dobila potpuno novu notu. Slatkoća ovog vina krasno je komparirala slanoj karameli i neutralnom siru.
Ubrzo je ispred nas stigla i juha, i to ona od kukuruza šećerca. Slavonske ravnice obiluju žutom bojom, a za to su primarno zaslužni žito, suncokreti i – kukuruz. Upravo zato bilo je potpuno smisleno dati kukuruzu pažnju u ovom jelovniku, a Enina ideja da ga pretvori u juhu bila je pun pogodak. Posebno je lijep touch bila pržena slanina koja je dodala slanoću i hrskavost, ali i ljuti efekt prave crvene mljevene paprike.
Uslijedila je kratka pauza za razgovor i druženje, a nakon toga red je došao i na lungić. Ovaj najbolji dio svinje kako mu volim tepati, okupao se u umaku od crnog pinota, a uz to je bio poslužen karamelizirani luk i grillana palenta s kozjim sirom. Iako sam očekivao jake i moćne okuse, ipak je jelo bilo dosta blago. Uz lungić je bio poslužen Crni pinot Ramarin iz 2018. godine, ali smo imali priliku kušati i onaj iz 2019. godine. Razlika je bila očita. Ovaj potonji je bio znatno slađi i osobno mi je više odgovarao odležani jer je imao malo jače istaknutu kiselost.
Dok desert nije stigao na stol, razvila se mala rasprava što bi to mogle biti tačke u wine chatou od traminca. Nekako smo se svi složili da će vjerojatno biti riječ o nekakvom obliku palačinka, ja sam zagovarao i teoriju šmarna, no na kraju su ispred nas došli – „ravioli“. Tački su u stvari malo deblje vučeno tijesto koje se puni orasima i preklopi te kuha. Jako ukusno jelo pariralo je vinu koje je bilo apsolutna zvijezda večeri, a to je slavni Traminac Ramarin, izborna berba bobica koji je pomeo konkurenciju i osvojio prvu nagradu na svjetskom natjecanju. Ovo vino obilježilo je i kraj naše slatke večere.
Iduće jutro probudili su me lovački pucnjevi i lavež pasa. Bilo je oko 6 sati. Sunce se malo probijalo kroz prozor dok sam još umornog pogleda procjenjivao ustati ili odustati. Ipak sam odlučio ustati jer izlazak slavonskog sunca ne može biti nikako loš. Bio sam jedini luđak koji je šetao po rosnoj travi i kroz maglicu. Sunčeve zrake okupale su mala jezera, konje i bale sijena. Lovci su prestali pucati tako da sam mogao uživati u spokoju i miru. Motiva za fotkanje bilo je na pretek.
Šetnja rančom na kraju se odužila pa dok sam se vratio već je dobar dio ekipe bio budan. Popili smo kavu, popričali i nakon toga se uputili u sjenicu kraj glavnog jezera u kojoj nam je bio poslužen pravi slavonski doručak. Pečena jaja, kulen, šunka, špek, ajvar, sir, lepinje… Ukratko, raj! Nakon takvog doručka definitivno smo bili spremni za težački rad na polju, no ipak smo odlučili još malo se zabaviti.
Jahao sam na poniju kao dijete. Davno je to bilo. Iskoristio sam ovu priliku i sjeo u sedlo. Priznajem, imao sam strahopoštovanje prema ovoj krasnoj životinji i nije mi u početku bilo svejedno, no niti trena na kraju nisam požalio. O tome kao je jahati u galopu mogu samo sanjati.
Dio ekipe otišao je nakon toga za Zagreb, a Sweety i ja imali smo plan otići do Osijeka. No prije toga još sam iskoristio priliku i s Josipom, Enom, Vedranom i Mihaelom otišao vidjeti vinograd. S proplanka puca pogled na dobar komad Slavonije. Vinograd je krasno održavan i bio je gušt ubrati koji grozd. Po povratku smo još popili piće, zahvalili na predivnom vikendu i uputili se u Osijek.
Osijek je četvrti grad po veličini u Lijepoj našoj. Iako je bila nedjelja, ljudi na ulici gotovo nije ni bilo, a dobar dio objekata nije radio. Čini se da zabrana rada nedjeljom ovdje već traje. Istina, bilo je to vrijeme ručka i dan je bio vruć, ali malo smo ostali razočarani mirom koji je vladao u centru takvog grada. Prošetali smo do katedrale, ušli unutra i razgledali. Nakon toga uputili smo se k Tvrđi. Očekivao sam puno, a doživio blagi šok stanjem u kojem se nalazi. Jasne su ratne posljedice, ali zar zbilja u 2020. fasada škole mora biti puna rupa od gelera ili kuće razrušene, a ceste pune rupa. Pomalo razočarani viđenim, vratili smo se u centar i popili cugu prije nego što se zaputimo za Zagreb.
I tako je došao kraj našoj avanturi. Slavonija još uvijek ima ono nešto što je čini posebnom, no ljudi su bitni da održe svoje običaje i udahnu joj dodatan život. Ena i ekipe s Ranča Ramarin svakako su na dobrom tragu i trebamo ih podržati u toj borbi. Zato nemojte biti kao ja i čekati 22 godine da odete u Slavoniju. Sadržaja ima, a dobri ljudi uvijek će vas dočekati širokih ruku sa čašicom domaće šljive i malo kulena i špeka. Zar vam treba nešto drugo? 🙂