Europa Gastro travel Hrvatska Recenzije Slajder Spicy

Zagorskim bregima do Velikog Tabora i Grešne gorice

Nedjeljno jutro. Hladni zrak struji kroz prozor sobe i na licu ga osjećam kao poljubac kakvog dementora. Iako je ispod popluna ugodno i toplo te realno nemam razloga probuditi se jer niti alarm još nije svirao, ipak odlučim otvoriti oči. Nije mi jasno zašto, no osjećam se poprilično budno. Uzimam mobitel i shvaćam da još nije niti 7 sati, a planirao sam buđenje u pola 9. No iznutra kao da sav treperim. Uzbuđenje je prisutno kao i onda kada sam se kao klinac budio sav radostan jer idemo na more. No ovaj put nije u igri bilo more, nego Zagorje. Da, došao je i taj dan da napokon mogu reći – idemo na prvi ovogodišnji izlet!

Iako zima nije bila ona prava, čak i takva kakva je bila nije nas natjerala da se okupimo i zaputimo na neki road trip. A i budimo realni sve ove mjere i zabrane nisu išle tome u korist jer fućkaš takav izlet kada ne možeš sjest i popit kavu u bircu te pojest neku klopu u restoran kao čovjek. No srećom (za sada, a nadam se da će tako i ostati) proljeće je provirilo iza sivih oblaka, a i ovi bogovi Olimpa koji nam kroje sudbinu su napokon odlučili napraviti nešto dobro i popustiti te mjere. Samim time ideja da odemo nekamo na izlet dobila je svoj smisao.

Starci su otvorili sezonu u Loboru, no ja još ipak čekam da se malo zakotrlja priča oko vrta pa da odem i ja. No to nije razlog da ne posjetim svoje lepo Zagorje jer kao što sam već puno puta rekao, ono ima toliko toga za ponuditi. Dilema je bila između Trakošćana i Velikog Tabora, no odabir je ipak pao na ovaj drugi. Oh kako će samo lijepo biti posjetiti to velebno srednjovjekovno zdanje i to nakon toliko puno godina. Iskreno ne sjećam se kada sam zadnji put bio, no poprilično sam siguran da je broj mojih godina tada bio jednoznamenkast.

Gledao sam još malo u plafon i razmišljao o tome što ćemo danas sve raditi. Ne volim planirati u detalje, dovoljno mi je da ima  tek pokoju smjernicu kretanja, a sve što se dogodi usputno neka je spontano. Na kraju krajeva tako je i najbolje.

Marija je pokupila Bartu, Fadlju i mene te je putovanje moglo početi. Kao prvu postaju odredili smo Desiniće, malo selo na bregu preko puta Tabora. Selo vjerojatno nosi ime prema onoj nesretnoj djevojci Veronici koju su zbog ljubavi udavili i zazidali u kuli. Priča je to koja mi još od djetinjstva odzvanja u mislima kada netko spomene Tabor. I da, ako ste se pitali ima li ona mlijekara kakve veze s ovim mjestom i Veronikom iz priče, u pravu ste. Mini mlijekara Veronika nalazi se u Desinićima, a iznimno mi je drago što su uspjeli iz tako malog mjesta odaslati svoje vrhunske proizvode diljem Hrvatske.

Sjedamo u birtiju. Sunce se nalazi s druge strane tako da smo u hladu, puše lagani vjetar. Naručujemo kavu i pelin da se malo zgrijemo. Šoc je ubrzo došao i gleda nas s nevjericom zašto sjedimo ovdje kada je preko puta birtija na suncu. No ta birtija je imala zatvorenu terasu, a neki od nas se boje COVID-a i na praznoj zatvorenoj terasi u Desinićima hahah. Nakon kratkog smrzavanja krećemo prema autu i shvaćamo da birtija preko puta uopće nije zatvorene terase nego je staklena stijena samo na jednoj polovici. No hej, barem smo imali direktan hladni pogled na Tabor 😀

Već na prvi pogled vidim da je ovo nešto drugačiji dvorac nego kaj ga se sjećam. Posljednji put kada sam bio nije bilo ovako lijepo pofarbane fasade i novog krovišta. Ulazimo unutra. Upad nije skup pa ćete morati izdvojiti 15 kn ako ste student ili penzioner, 20 kn ako imate HAK karticu, odnosno 25 kn za sve ostale. Vidim da su restaurirali cijeli dvorac i da to sada stvarno liči na nešto.

U dvorcu smo proveli dobrih sat vremena.  Cijela izložba zamišljena je tako da krenete iz dvorišta u kojem možete pronaći nekoliko predmeta karakterističnih za srednjovjekovno vrijeme kao što su stara zaprežna kola, klade za kažnjavanje prijestupnika i slično, a potom se penjete na prvi kat i istražujete prostoriju po prostoriju. Sobe smještene u zidinama ne obiluju nekim prebogatim sadržajem, ali je zanimljivo vidjeti primjerice mačeve i bodeže koji datiraju od 1200. pa sve do 1800. godine ili pak štitove i oklope, sprave za mučenje i slično. No najzanimljiviji dio nalazi se u centralnoj zgradi (palasu) na 3 kata koji vas vodi kroz arhitektonsku i povijesnu priču pa ćete tako najprije saznati nešto o vrstama prozora, graditeljskim oznakama, materijalu od kojeg su zidani zidovi i slično, a potom i cijelu priču o dinastijama i vladarima te vlasnicima koji su upravljali dvorcem sve do dana današnjeg.

Priču o nesretnoj Veronici Desinićkoj koju je grof Celjski utopio te zazidao u zidinama ispričao sam dijelu društva kojem je ovo bio prvi posjet dvorcu, no ni sam nisam znao priču o kaljevoj peći s uzorkom vile Meluzine kao niti činjenicu da je poznati hrvatski slikar Oton Iveković bio vlasnik dvorca u periodu između dva svjetska rata. Neke njegove prikaze Velikog Tabora imate priliku vidjeti i u dvorcu. Kao pravniku simpatično mi je bilo vidjeti kupoprodajne ugovore kojima je dvorac bio otkupljivan, ali i još neke druge vrste dokumenata. Napomenuo bih i kako u brošuri piše da se održavaju lutkarske predstave za djecu pa eto ako ćete ići s klincima, svakako si to provjerite.

Red fotkanja, red šale, edukacije i polako smo obišli sve. Plan je bio da prije odlaska u restoran stanemo u podnožju i popijemo pivu na livadi s koje puca pogled na dvorac. Ne trebam pretjerano opisivati taj osjećaj kada te sunčeko grije, piješ hladnu pivicu s ekipom i gledaš na takvo lijepo zdanje kao što je Veliki Tabor.

A kako nam je bilo u restoranu Grešna gorica?

HRANA
AMBIJENT
USLUGA

Grešnih Gorica se dobro sjećam još iz djetinjstva jer osim predivnog pogleda na dvorac koji se nalazi na susjednom bregu, kao klinci smo se tamo zabavljali uz mali zoološki i parkić te ako se dobro sjećam viseće kugle kojom smo rušili čunjeve. Tada mi klopa nije bila baš na listi prioriteta no upamtio sam ih kao lijepo mjesto na koje se valja vratiti. Tako je i pao prijedlog da nakon Tabora odemo baš tamo.

I dalje je pogled na dvorac ovdje, sada doduše uz predivnu terasicu. I životinje su još uvijek tamo, no ono što mi se nije baš svidjelo da im nastamba još uvijek izgleda kako je se sjećam od prije. Nadam se da će u skorije vrijeme uložiti malo u to prvenstveno zbog samih koza i divlje svinje kojima bi zasigurno godilo malo više prostora, ali i zbog samog općeg dojma kod gostiju jer stara, ofucana žičana ograda i nije baš nešto naročito lijepa. No neovisno o tome cijelo mjesto je predivno. Kućica na sredini okružena sjenicama, travom, vinogradom. Stolovi su uređeni baš onako po starinski i domaći kariranim crvenim stolnjacima,  a sve to skupa djeluje kao da ste došli u Shire u posjet Bilbu Bagginsu.

Nažalost nismo se sjetili da bi bilo dobro rezervirati stol i bili smo poprilično sretni što smo u vrijeme ručka uopće dobili mjesto bez rezervacije. Simpatični konobar posjeo nas je u jednu od sjenica, no problem nam je bio što smo opet u hladovini i što vjetar puše. Na kraju je bez puno stvaranja problema udovoljio našem zahtjevu da nas preseli za stol za osoblje koji je bio na suncu. Pohvala za pristupačnost i ljubaznost.

Gledajući jelovnik vidio sam da nude svašta, uglavnom sve klasici kakve inače možete pronaći u restoranima ovoga tipa. Na prijedlog konobara uzeli smo mesnu platu za tri osobe (plata za 2 osobe je 165 kn), miješanu salatu (nisam zapamtio cijenu), dvije porcije zapečenih štrukla (porcija je 40 kn) te sam ja naručio juhu od gljiva (28 kn). Uz to smo uzeli još i mineralnu te litru domaćeg Chardonnaya (65 kn je litra vina). Kao što vidite cjenovno je to vrlo prihvatljivo, no kakva je klopa?

Odlična!! Juha od gljiva je bila izuzetno ukusna i bogata gljivama. Po izgledu i okusu rekao bih da je rade temeljenu na nekom domaćem mesnom temeljcu i ne zgušnjavaju nikakvim zaprškama, što meni osobno više odgovara da je bila malo tekuća, već dodaju u nju (vjerojatno) kiselo vrhnje. Mesna plata za tri osobe (realno prejeli smo se nas četvero) sadržavala je po tri komada svinjskih pljeskavica, pečenica, otkoštenih pilećih zabataka i vratine te hrpetinu pekarskog krumpira, velike komade tikvica i paprika s grilla te zapečeni grah. Po boji pljeskavice sam odmah znao da je riječ o čistoj svinjetini pa me bilo strah da će možda biti presuhe, no tome nije bilo tako jer su bile iznimno sočne. Kobasica je bila prosječna, ali su zato piletina i vratina bile izvrsne. Pogotovo vratina koja je bila toliko mekana i sočna, da smo ostali ugodno iznenađeni. Jedini problem koji smo na kraju svi istaknuli je bio nedostatak soli više manje na svemu. No, bolje je da fali nego da je preslano iako eto kao opasku ako ćete čitati.. slobodno malo više posolite.

I onda nakon svega toga na stol su stigli štrukli. Kada je riječ o štruklima meni uvijek bude toplo oko srca jer to je jelo koje jednostavno vrišti “Zagorje“. Obožavam ih na sve načine; kuhane, zapečene, u juhi. Ovaj put odlučili smo se za one zapečene (u ponudi ima i kuhane i u juhi), a dobili smo ih u dvije keramičke posude te je bilo jasno da će nam to biti i više nego dovoljno. Konobar nam je ponudio šećer uz njih, no ostali smo pri tome da završimo gozbu slanim desertom. Štrukli su bili vrlo ukusni, pogotovo donji sloj koji se onako fino zapekao.

Sve u svemu bio je to vrlo dobro iskorištena sunčana nedjelja i nadam se da ovaj spontani road trip neće biti iznimka, već praksa. Što više sunca, što manje ograničenja. Na kraju krajeva, kaj ti je život ak nemreš s ekipom popit litricu vina, pojest dobar roštilj, posunčat se i naučiti ponešto novo o ljudskoj povijesti. Zagorje nudi puno, nije daleko od Zagreba tako da krenite u istraživanje.