Europa Gastro travel Slajder Spicy

Sa Spicyjem na Sjever – skupa Norveška i apokaliptična Danska, priča 5.

Neki su već pili kavu na terasi kada sam izašao iz sobe. Mračna i hororasta okolina sada se pretvorila u krajolik prepun zelenih borova. Mogu samo zamišljati kako ovo mjesto izgleda zimi prekriveno snijegom i prepuno ljudima. Za doručak tost i kava. Ne trebamo žuriti, imamo dovoljno vremena do polaska za Oslo.

Nakon doručka Barta i ja odlučili smo prošetati krajem da vidimo što još ima. Petnaestak drvenih kuća smješteno je na ovom brežuljku. Godi nam friški zrak i malo tišine nakon 8 dana putovanja. Dolazimo do veće kuće koja je pretpostavljam restoran u vrijeme sezone skijanja. Pogled puca daleko prema horizontu. Vratili smo se nazad taman u vrijeme polaska. Uzimamo stvari, ukrcavamo se u bus. Na ovom mjestu ostaje samo žal za tim da nismo imali još koji dan ljenčariti i isprobati saunu i onaj roštilj na terasi.

Na putu za Norvešku došlo je do promjene plana. Mi jedini nismo uplatili niti jedan fakultativni izlet jer smo procijenili da nećemo imati dovoljno vremena za vidjeti sve glavne gradove ako ćemo lutati okolo, a to se pokazalo kao dobra odluka. Plan je bio da nas se ostavi u Oslu, a ostatak ide u Drobakselo Djeda Mraza nedaleko od Osla. Mjesto je to poznato po rođenju Djedice i tome što je njegova pošta smještena upravo ovdje. Naime, ako na kuvertu napišete da šaljete pismo Djedu Mrazu i ne navedete njegovu adresu, pošta će automatski poslati pismo u Drobak. I da, Djedica živi i radi u Finskoj, odnosno u Laponiji, no rodio se u Norveškoj (nisam ni ja znao taj podatak do putovanja). Kako bilo, problem je nastao jer pošta radi do 16 h, a ako nas prvo ostave u Oslu neće stići posjetiti u poštu. Nismo imali izbora, morali smo žrtvovati svoja 3 h Osla i ići s njima.

Došavši u Drobak moram priznati da nismo bili baš oduševljeni. Osjećaj kao da ste došli u Bedekovčinu (nemam ništa protiv Bedekovčine, samo koristim za usporedbu :D). Mali trg (ako se to tako može nazvati), par birtija i zgrada u kojoj je sve osmišljeno da potrošite lovu. Pošta je smještena uz more pa smo krenuli prema tamo. Bio je to lijep prizor. Šarena crvena kućica, brodice, ribari. Pored pošte je i kip sirena. Zašto? Ne znam.

Na kraju se ispostavilo da je pošta premještena pored suvenirnice u kući na trgu. Vratili smo se tamo i zapeli u dućanu. Za sve ljubitelje božićnih ukrasa ovo je raj, a priznajem i ja sam među njima. Dok sam ja birao lutku za nećakinju, dio ekipe je otišao iza ugla pogledati ta pisma pristigla iz cijelog svijeta. Na kraju nisam imao vremena za to. Eh ta moja neodlučnost. Vratili smo se u bus i krenuli prema Oslu.

Glavni grad Norveške je ostavio najslabiji dojam od svih gradova koje smo posjetili na ovom putovanju. Ne kažem da nije lijep, ali je hladan i snobovski. Barem mi se tako čini. Možda bi dojam bio bolji da je vani bilo sunčano i toplije i da sam imao malo više vremena povezati se s njim. Grad je uredan i čist, ulice kao nanovo popločene, zgrade visoke, ali hladne. Ima nekoliko lijepih zdanja primjerice kazalište, parlament, zgrada opere. No Vijećnica je kriminalna! Ogromno cigleno zdanje s dva nebodera posramilo bi vjerojatno i najgroznija zdanja SSSR-a. No to je samo moj dojam. Ipak Opera je stvarno fantastična. Moderno zdanje zamišljeno kao zgrada bez krova na čiji se vrh možete popeti pješke, a odozgo puca pogled na cijeli grad. U zadnje vrijeme me prate galebovi na tim panoramskim mjestima pa sada nakon Portugala i Rima imam fotku galeba s pogledom na grad i iz Osla.

Nismo imali pretjerano puno vremena za tražiti restoran. Realno nismo baš imali niti love za to jer je Norveška  skupa. Ajde, napokon da te priče o skupoj Skandinaviji dobivaju prve konture. Kasnije će se ispostaviti da je Norveška mala beba u odnosu na Dansku. Ulovili smo u potrazi za bilo kakvom klopu nekakvu kebabdžinicu, a 50 kn za Colu i kebab i nije tako loše. Iz Osla smo otišli kada je noć već dobrano pala. Uslijedila je noćna vožnja do Kopenhagena.

Uspio sam odspavati gotovo cijeli put od Norveške do Danske. Umor je ipak učinio svoje. Nekako smo brzo stigli u Kopenhagen, već oko 5:30 h. Izlazimo iz busa i doživljavamo lagani šok. Za početak treba kazati da put nije mogao proći bez kiše. Ok bit ću realan i reći da je uopće nevjerojatno da smo 9 dana uživali u iznimno stabilnom vremenu iako su prognoze prije putovanja predviđale apokalipsu. Uglavnom, kiša je padala, ulice su bile mokre i krcate smećem. Plastika, boce, konfeti, škarnicli. Odlazimo prema glavnom kolodvoru gdje ćemo klošariti dok se malo ne razdani. Ipak nema smisla hodati po mraku, a i kiša možda prestane.

No kiša nije prestala. Izašli smo oko 7 h s kolodvora i prvo što nas je dočekalo (osim smeća) je scena u kojoj čovjek mrtvo hladno pored 90 ljudi krade bicikl. Reći mu nešto ili ne? Nismo imali volje sprječavati ga, znam žalosno. Krenuli smo u razgled. Razlog za smeće brzo smo shvatili jer naime u Kopenhagenu je trajao gay pride. I to cjelotjedni, a mi smo baš pogodili dolazak za vikend kada slijedi najveća fešta ili kako se to već zove.

Grad nam nikako nije davao neki razlog da ga zavolimo. Jednostavno smeće i kiša i nedostatak života učinili su da je i Oslo izgledalo toplije. No bez obzira na to ipak je Kopenhagen imao više za ponuditi. Naravno najljepši i najturističkiji dio je Nyhavn, luka koja je tu već dobrih 5 stoljeća, a znat ćete o čemu se radi kada pogledate fotku malo niže. Niz šarenih kućica nekada od drveta danas od cigle, u kombinaciji s brodovima vjerojatno su uz kip Male sirene najpoznatija slika glavnog danskog grada.

A kada smo već kod te Male sirene. Eh koliko ljudska glupost duboko seže. Prehodali smo pola grada da dođemo do „Mona Lise“ Kopenhagena. Nema tu kaj za vidjeti. Djevojka s galebom u Opatiji je vjerojatno čak i ljepši prizor jer eto barem se Krk nazire iza, ali eto trebalo je posjetiti i taj Insta place. Par fotki iz svih kuteva, skoro gubljenje glave na klizavom tlu u Gazellama i ajmo dalje. Dvorac Kastellet na zvjezdastom otočiću, palača Amalienborg, Okrugli toranj, trg Stroget… Jako lijepa arhitektonska dostignuća koja svakako treba vidjeti. U park Tivoli nismo ulazili nego smo se samo naluknuli.

Pokisli i promrzli procijenili smo da je vrijeme za grijanje uz kavu i doručak. Tražili smo gdje ćemo sjesti no iako je već bilo 9:30 h u tom gradu nije radilo apsolutno ništa. Niti dućani, niti kafići, niti restorani. Nije čak bilo niti ljudi, a kiša je i dalje dosađivala. Odlučili smo napraviti još kraći krug i jedva dočekali 10:00 h da se počne nešto otvarati. Pa zar su ti Danci stvarno tako lijeni? Ili je to možda normalno i ok prema ljudima da vikendom malo duže spavaju, a mi Hrvati jednostavno živimo u robovlasničkom sustavu? Ne znam, procijenite sami. Po meni je istina na pola puta.

Ušli smo u neki franšiza birc koji je djelovao ugodno za boravak. Uzeo sam kavu i cinnamon bun jer budimo realni moram uzeti nešto lokalno i odavde. Bio je stvarno ukusan. Iznimno mekano tijesto, taman slatko i s dovoljnom količinom cimeta. E sad, što mislite koliko me ovaj luksuz koštao? Odgovor je 62 kn. Espresso je koštao 28, a pecivo 32 kn. Skupa je ta Danska.

Kiša je napokon prestala padati, a u međuvremenu su se i ljudi pojavili na ulicama. Kako su se dućani otvorili krenula je potraga za idealnom razglednicom i magnetom. Razglednica treba biti nacrtana, a magnet reljefnog oblika, a može i metalni jer sam uzimao i u ostalim državama magnetne. Pronašao sam i jedno i drugo, a cijena je bila očekivanih 6 eura za magnet i 1 euro za razglednicu. Nema veze, ostaje lijepa uspomena.

E, a o kakvom biznisu se radi s ovim gay pridom najbolje govori to da su sve podredili tome. Svi izlozi, roba i ostali artikli poslagani su u duginim bojama. Svi ugostiteljski objekti imaju takve motive. Štandovi na ulicama instalirani su samo zbog prodaje artikala u duginim bojama. Biznis je biznis je l’. I to (ponavljam) cjelotjedni. Nemam ništa protiv, ali ipak malo je ubilo dojam grada.

Otišli smo popiti pivu prije ručka. Platili smo ju 40-ak kuna, vjerojatno najskuplje lager pivo u životu, iako nije da je i naš Jadran bog zna kaj jeftiniji. Za ručak smo upecali pizzu po 50 kn, a trebalo se opskrbiti i za put. Brzo smo shvatili da je greška bila ne kupiti vodu i ostale potrepštine u Oslu ili Švedskoj. Pola litre vode za 50 kn, ma sitnica. 😀

Ono što nam je još preostalo je posjetiti veliki Lego dućan. Ako niste znali (iako je to teško za povjerovati) ovaj fenomenalan i combreyevski brend igračka-kockica za slaganje, koji nas sve vraća u djetinjstvo, originalno potječe iz Danske. Ušli smo u dućan svih dječjih maštarija i prepustili se razgledavanju. Nema čega nema. Ipak najinteresantnije nam je bilo slaganje vlastite figurice. Relativno jeftino možete složiti 3 figurice za otprilike 60-ak kuna. Složio sam si figurice, a kako izgledamo u Lego obliku škicnite na fotki.

Kupnjom figurica došao je kraj našeg putovanja. Ok trebalo se još probiti kroz paradu zbog koje bus nije mogao po nas u centar i što nam je skoro izazvalo kašnjenje na brod za Njemačku, no načelno gledajući to je bio posljednji čin prije povratka u Zagreb.

I što sada reći na sve ovo , a da se ne ponavljam? Da, putovanje je bilo malo napornije nego li inače, ali vrijedi svake potrošene kune. Toliko predivnih sličnih, a opet različitih mjesta i kultura ono je što obogaćuje čovjeka. Učenje na putovanju, zabava i druženje s prijateljima, isprobavanje hrane drugačije od onoga na što si naviknut. To je život i tome treba stremiti. Možeš imati nove mobitele, aute, kompjutere, kuće, vile, kaučeve s etiketama, no ovakva iskustva izgrađuju i upotpunjuju ljude. Putujte i uživajte u životu, ipak je samo jedan. Next stop – Orient express adventure ili ti Srbija, Bugarska, Turska. Čitamo se uskoro 😉

P.S. na ovom linku pronađite recept za cimet rolice.

Spicy